We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Naviknuti smo na glamur u Londonu SE26: Kelly Brook i Jason Statham nekada su živjeli poviše zubara. No kada pete Anouske Hempel lupe o napuknuti beton parkirališta ispred mog stana, teško je ne sjetiti se onih fotografija iz časopisa Picture Post koje prikazuju kraljevsku obitelj kako tijekom Drugoga svjetskog rata posjećuje bombardirane obitelji. Njezina je zadaća u mom skromnom prostoru predgrađa, međutim, više od pružanja suosjećanja. Hempel - žena koja je izmislila butik hotel prije nego je počeo nositi ikakvo takvo zakonom zaštićeno ime - došla mi je dati informacije za kojima je, sudeći po oglasima u časopisima o interijeru i uznemirenim člancima na sam-svoj-majstor forumuma na internetu, očajnički žudila polovica vlasnika nekretnina u zapadnom svijetu: kako običnome domu dati izgled i atmosferu hotelskog apartmana od pet zvjezdica, gdje noćenje košta 750 funti. U ovom slučaju, kako hempelizirati skromni adaptirani stan oblikovan od središnje kriške viktorijanske dvojne stambene kuće na tri kata. "Mogla bi ti to", kaže ona, bacivši oko uokolo moje kuhinje. "Svatko bi to mogao. Nema baš nikakvog razloga zašto ne. No potreban je kontinuitet između soba. Nužno je držati se jedne jedine ideje." Čeznutljivo prijeđe pogledom preko požarnih stepenica. "I naravno, morala bi kupiti kuću do tvoje." Šali se. Mislim. ... Ipak, vrijedi zastati i uzeti u obzir nastranost ovoga impulsa. Hotelska je soba prostor amnezije. Zabrinulo bi nas kada bi nosila ma i kakav trag prethodnog stanara, posebice zato što mnogi od nas u hotele odlaze kako bismo činili stvari koje nikada ne bismo uradili u vlastitom domu. Od hotelske sobe očekujemo da bude očišćena tako temeljito, kao da je netko baš odteglio truplo s kreveta. (U nekim se slučajevima to doista i bilo dogodilo.) Domaći je interijer oličenje obrnute ideje: on je spremište uspomena. Povijest njegovih stanovnika trebala bi biti tamo, u fotografijama na policama kamina, slikama na zidu, knjigama na stalažama. Kad bi hotelske sobe bile ljudi, bile bi nasmiješeni lobotomirani bolesnici ili mogući psihopati. |