We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Navikli smo se na glamur u jugostočnom Londonu 26: Keli Bruk i Džejson Stetem su nekada živeli iznad zubara. Ali, kada su potpetice Anuške Hempel počele da odjekuju na ispucalom betonu parkirališta ispred mog stana, teško mi je bilo da ne pomislim na one razglednice sa članovima kraljevske porodice koji obilaze kuće koje su bombardovane u drugom svijetskom ratu. Njena misija u mom skromnom dijelu predgrađa je, ipak, više od izražavanja saosjećanja. Hempelova-žena koja je izumislila hotel-butik pre nego što je on dobio ime po svom vlasniku- je došla da mi prenese informaciju, zbog koje, sudeći po duplericama časopisa namjenjenih enterijerima i zabrinutim posjetiocima foruma "Uradi sam", polovina privatnih vlasnika u zapadnom svijetu pada u očajanje: kako jednom običnom domu podarirti izgled hotela sa pet zvezdica, hotelskog apartmana koji staje 750 funti na noć. U ovom slučaju, za Hempelovu, skromni preuređeni stan koji je nastao od srednjeg dijela trospratne zgrade bliznakinje iz Viktorijanskog perioda. "Vi biste mogli tako nešto da uradite," kaže ona, bacajući jedan brz pogled na moju kuhinju. " Svako bi to mogao da uradi. Ne postoji apsolutno nikakav razlog zbog kojeg ne bi. Ali, tu mora postojati jedna povezanost između prostorija. Svuda mora da se provlači jedna ista ideja." Bacila je brz pogled preko protivpožarnih stepenica. " A morali biste i da kupite onu kuću pored vas , naravno. Bila je to šala." Barem ja tako mislim. ... Ovde bi bilo dobro napraviti jednu pauzu, kako bi se moglo razmisliti o neobičnosti ovakve ideje. Hotelska soba je amnezijski prostor. Bilo bi nam neprijatno kada bismo u njoj naišli na tragove prethodnog korisnika, naročito zato što mnogi od nas odlaze u hotele da rade nešto što ne bi radili kod kuće. Od hotelske sobe očekujemo da bude detaljno očišćena, baš kao i bolnički krevet sa kojeg je upravo odnesen leš. ( U nekim slučajevima, to će se baš tako i desiti.) Domaći enterijer je nešto sasvim drugo: on je prepun uspomena. Priča o njegovim stanarima mora tu da bude prisutna, na fotografijama iznad kamina, na slikama na zidovima, u knjigama na policama. U hotelskim sobama su bili ljudi, to bi mogli da budu pacijenti kojima je odstranjen deo mozga a koji imaju ukočeni osmjeh na licu ili pak prave psihopate.
|