We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Navikli smo se na glamur u dijelu Londona SE26: Kelly Brook i Jason Statham su živjeli iznad zubara. Ali kada su štikle Anouske Hempel udarile po napuklom cementu na parkingu ispred moga stana, teško je ne misliti o tim fotografijama iz Picture posta gdje kraljevska porodica posjećuje bombama istjerane porodice tokom Drugog svjetskog rata. Njena misija po mom skromnom predgrađu je, međutim, više od samo nuđenja saosjećanja. Hempel-žena koja je izmislila butik-hotel prije nego što je nosio takav vlasnički naziv- je došla da mi da informacije prema kojima, sudeći po časopisima o enterijeru i mučnih članaka na onlajn “uradi sam” forumima, je polovina vlasnika imovine na Zapadu očajna: kako običnom domu dati izgled i atmosferu hotelskog apartmana sa pet zvjezdica koji košta £ 750 po noći. Hempelisi, u ovom slučaju, skromnog adaptiranog stana napravljenog od srednjeg dijela odvojene trospratne viktorijanske kuće. "Mogli biste to uraditi", kaže ona, bacajući oko na moju kuhinju. "Svako bi to mogao da uradi. Apsolutno nema nijednog razloga zašto ne bi moglo. Ali mora da postoji kontinuitet između prostorija. Jedna ideja se mora sprovesti do kraja". Gleda ka vani čežnjivo preko požarnih stepenica. "A ti bi morala da kupiš susjednu kuću, naravno." To je neka šala. Mislim. Vrijedi zastati, ipak, da se razmotri neobičnost ovog nagona. Hotelska soba je amnestički prostor. Bilo bi nam uznemiravajuće ako bi imala bilo kakav znak prethodnog stanara, naročito zato jer mnogi od nas idu u hotele sa ciljem da rade stvari koje ne bi kod kuće. Očekujemo da hotelska soba bude čista tako temeljno kao da je upravo izvučen leš iz kreveta. (U nekim slučajevima, ovo će se zaista desiti). Domaći enterijer otjelotvoruje suprotnu ideju: to je riznica sećanja. Priča njenih stanara bi trebalo da bude tamo na fotografijama na kaminu, slikama na zidu, knjigama na policama. Kada bi hotelske sobe bili ljudi, bile bi nasmijani pacijent sa lobotomijom ili moguće psihopate.
|