ProZ.com translation contests »
Bon voyage: "Stories about travel" » English to Croatian » Entry #27997


Source text in English

Translation #27997

The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.

The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.

The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.

[ … ]

It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems.
Trenutak koji je potaknuo pojavu strahopoštovanja, ponosa i čuđenja diljem svijeta odvio se još prije 50 godina kada je Neil Armstrong zakoračio na površinu Mjeseca. Ove su novine tvrdile da „čovjek, od danas pa ubuduće, može u svemiru ići kamo god njegov um poželi ili njegova domišljatost smisli (...) čovjek će sada zasigurno stići do planeta, i to ubrzo“. Ali nije tako. Slijetanje na Mjesec bilo je odstupanje od uobičajenog, odnosno postignut cilj, ali ne sam sebi svrhom, već kao sredstvo isticanja izvanrednih sposobnosti Amerike. Jednom kada je Amerika to dala do znanja, nije bilo potrebno ponovno se dokazivati. Samo je 571 čovjek bio u orbiti, a od 1972. g. nitko nije riskirao putovanje u svemir mnogo dalje nego što je Des Moines udaljen od Chicaga.

Sljedećih će 50 godina izgledati mnogo drukčije. Smanjenje troškova, nove tehnologije, ambiciozni Kinezi i Indijci te nova generacija poduzetnika nagovješćuju odvažnu eru razvoja svemira. To će svakako obuhvaćati turizam za bogataše i bolje komunikacijske mreže za sve; dugoročno gledano, moguća je i eksploatacija minerala, pa čak i masovni prijevoz. Svemir će postati još više nalik nastavku Zemlje — poput arene za tvrtke i privatne osobe, a ne samo za vlade. No, da bi se takvo obećanje ispunilo, svijet treba stvoriti sustav zakona kojima će upravljati nebom — i u mirno doba, i u vrijeme rata ako do rata dođe.

Razvoj je svemira do sada bio usmjeren na pojednostavljenju aktivnosti u svojim nižim slojevima — uglavnom se radi o satelitskim komunikacijama za emitiranje i navigaciju. Dvije se stvari sada mijenjaju. Prvo, geopolitika potpiruje novi pritisak da se ljude pošalje dalje od plićaka niskih slojeva Zemljine orbite. Kina planira slijetanje ljudi na Mjesec do 2035. godine. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi Amerikance natrag na Mjesecu do 2024. godine. Smanjeni troškovi čine ovo hvalisanje financijski još pristupačnijim nego prije. Apollo je koštao stotine milijarda dolara (u današnjem novcu), a sada se cijene karata broje u desetcima milijarda.

[…]

Pogrešno je propagirati svemir kao romantiziranu verziju Divljeg zapada, anarhične granice gdje čovječanstvo može odbaciti svoje okove i iznova pronaći svoju sudbinu. Kako bi svemir ispunio svoje obećanje, potrebno je upravljanje. U vrijeme kada se svijet ne može usuglasiti oko pravila zemaljske trgovine čeličnim šipkama i sojom, svemirsko će se obećanje možda činiti kao velik zahtjev. No, bez toga potencijal svega što postoji izvan Zemlje u najboljem će slučaju morati čekati još 50 godina na svoje ispunjenje. U najgorem slučaju, svemir bi mogao postati dio Zemljinih problema.


Discuss this entry