Trenutak kada je prije 50 godina Neil Armstrong zakoračio na površinu Mjeseca pobudio je bojazan, ponos i čuđenje diljem svijeta. Ove su novine tvrdile da „čovjek, od danas pa nadalje može poći kamo god u svemiru njegov um poželi i njegova ga dovitljivost povede... na planete će čim prije čovjek zasigurno otići.” Ali ne. Slijetanje na Mjesec bila je aberacija, cilj postignut ne kao svrha sama po sebi, već kao sredstvo navještenja iznimnih sposobnosti Amerike. Ta tvrdnja, jednom dokazana, nije zahtijevala ponavljanje. Samo je 571 osoba ušla u orbitu; a od 1972. nitko se nije odvažio u svemir na udaljenost veću od one između Des Moinesa i Chicaga.

Sljedećih 50 godina izgledat će puno drugačije. Pad cijena, nove tehnologije, ambicije Kine i Indije i nove generacije poduzetnika obećavaju plodno razdoblje za istraživanje svemira. Gotovo će sigurno uključivati turizam za bogate i bolje komunikacijske mreže za sve; dugoročno bi moglo uključivati eksploataciju minerala, pa čak i masovni transport. Svemir će postati poput Zemljinog proširenja – arena za tvrtke i fizičke osobe, a ne samo vlade. Ali da bi se ovo obećanje ispunilo, svijet mora stvoriti sustav zakona koji će upravljati nebesima – u vrijeme mira i, ako dođe do toga, rata.

Dosadašnji razvoj svemirskog istraživanja fokusirao se na olakšavanje aktivnosti na Zemlji – uglavnom na satelitsku komunikaciju za emitiranje i navigaciju. Sada se dvije stvari mijenjaju. Prvo, geopolitika iznova poguruje slanje ljudi onkraj površine niske orbite oko Zemlje. Kina planira poslati ljude na Mjesec do 2035. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi gore vratiti Amerikance do 2024. Pad cijena ovo razmetanje čini dostupnijim nego prije. Apollo je koštao stotine milijardi dolara (u današnjem novcu). Sada su desetci milijardi cijena karte.

[ … ]

Pogrešno je promicati svemir poput romantiziranog Divljeg zapada, anarhične granice gdje čovječanstvo može odbaciti svoje okove i ponovno otkriti svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoje obećanje, potrebna je vladavina. U vrijeme kada se svijet ne može dogovoriti oko pravila za zemaljsku trgovinu čeličnim šipkama i sojom, to se čini kao prevelik zalogaj. Ali bez nje će potencijal svega izvan Zemlje u najboljem slučaju čekati još 50 godina na ispunjenje. U najgorem slučaju, svemir bi mogao povećati probleme na Zemlji.

Trenutak u kojem je prije 50 godina Neil Armstrong zakoračio na Mjesec probudio je oduševljenje, ponos i radoznalost širom svijeta. Ove novine tvrdile su da „od ovoga dana čovjek može poći bilo kamo u svemiru, kamo god mu duša poželi i genijalan um zamisli; sada je sigurno da će čovjek, prije nego što smo mislili, stići i na planete”. Ali nije tako. Slijetanje na Mjesec bilo je odstupanje, cilj koji nije bio sam sebi svrha, već sredstvo kojim će se pokazati za kakva je sve postignuća Amerika sposobna. Čim je ta misao iznesena, više je nije trebalo ponavljati. Samo je 571 osoba dosad letjela u orbiti, a od 1972. godine nitko nije odletio mnogo dalje u svemir nego što je udaljenost između Chicaga i Des Moinesa.

Narednih 50 godina izgledat će posve drukčije. Manji troškovi, nove tehnologije, kineske i indijske ambicije, kao i nova generacija poduzetnika, obećavaju nam smjelu eru svemirskog razvoja. Gotovo je sigurno da će taj razvoj uključivati turizam za imućne i bolje komunikacijske mreže za sve; na duge staze, mogao bi uključivati i eksploataciju minerala, pa čak i masovni prijevoz putnika. Svemir će, kao nikad prije, postati produženi dio Zemlje: arena za tvrtke i privatne pojedince, a ne samo za vlade. No da bi se to obećanje ispunilo, svijet mora stvoriti sustav zakona koji će vrijediti u nebesima – kako u mirnodopsko tako i u, nedajbože, ratno doba.

Svemirski razvoj dosad je bio usmjeren na olakšavanje radnji na tlu – uglavnom satelitsku komunikaciju za emitiranje i navigaciju. Sada dolazi do promjena na dva polja. Prvo, geopolitika potiče novi zamah kako bi se poslalo ljude izvan niske orbite oko Zemlje. Kina namjerava poslati ljude na Mjesec do 2035. godine. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi da se Amerikanci onamo vrate najkasnije do 2024. godine. Uz niže troškove lakše se i hvaliti nego prije. Program Apollo stajao je stotine milijardi dolara (preračunato u današnju vrijednost novca). Sada karta za let u svemir stoji nekoliko desetaka milijardi.

[...]

Pogrešno je reklamirati svemir kao romantični Divlji zapad, rubni dio civilizacije kojim caruje bezakonje, u kojem čovječanstvo može odbaciti okove i iznova otkriti svoju sudbinu. Svemir može ispuniti svoje obećanje samo ako postoji vlast. U vremenu kad se svijet ne može složiti ni oko zemaljske trgovine čeličnim šipkama i sojom, to se može činiti kao preveliki zahtjev. No bez toga, na ispunjenje potencijala svega onoga što postoji izvan Zemlje pričekat ćemo najmanje još 50 godina. U najgorem scenariju, svemir bi mogao samo povećati naše zemaljske probleme.

Trenutak kad je Neil Armstrong prije 50 godina nogom kročio na površinu Mjeseca izazvao je divljenje, ponos i čuđenje širom svijeta. Novine su tvrdile da "čovjek od danas može otići bilo kojem dijelu svemira u posjet za koji se čovjekova volja odluči a um ga isplanira…čovjek će u dogledno vrijeme stići do drugih planeta". Međutim, nije tako bilo. Slijetanje na Mjesec bilo je anomalija, cilj postignut ne zbog cilja samog nego kao način dokazivanja nevjerojatnih sposobnosti Amerike. Nakon što je to dokazano, nije bilo potrebe za ponavljanjem. Samo 571 čovjek bio je u orbiti, a od 1972. nitko u svemir nije odletio dalje nego što je Venecija udaljena od Osijeka.

Sljedećih 50 godina izgledat će dosta drukčije. Sve niži troškovi, nove tehnologije, ambicije Indije i Kine te nova generacija poduzetnika obećavaju dično doba svemirskog istraživanja. Definitivno će obuhvaćati turizam za bogate i bolje komunikacijske mreže za sve. Na dugi rok može značiti i rudarenje minerala te čak i masovni transport. Svemir će sve više ličiti na proširenje Zemlje u kojem će nastupati i tvrtke i fizička lica, ne samo vlade. Ali kako bi se ova vizija ispunila, svijet mora stvoriti sistem zakona koji će vladati na nebu - i u miru i, zlu ne trebalo, u ratu.

U fokusu osvajanja svemira do sad su bile aktivnosti na Zemlji - uglavnom satelitske komunikacije za emitiranje TV signala i navigaciju. Sada se dvije stvari mijenjaju. Prvo, svjetska politika ponovo se zagrijava za slanje ljudi dalje od plićaka niske Zemljine orbite. Kina planira poslati ljude na Mjesec do 2035. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi gore vratiti Amerikance do 2024. Sve niži troškovi znače da je ovo pokazivanje mišića pristupačnije nego prije. Program Apollo stojao je stotine milijardi dolara (u današnjem novcu). Sada karte stoje desetke milijardi.

[ … ]

Bila bi greška prikazivati svemir kao romantičnu verziju Divljeg zapada, kao nove teritorije u kojima vlada anarhija i gdje čovječanstvo može odbaciti svoje okove te ispuniti svoju pravu sudbinu. Da bi svemir ispunio svoja obećanja, potrebno je rukovođenje. U današnje vrijeme, kada se svijet ne može dogovoriti ni o trgovini željeznim polugama ili sojom na Zemlji, to zvuči kao preveliki zahtjev. Ali bez njega će potencijal svega toga što se nalazi izvan Zemlje u najboljem slučaju sačekati još 50 godina. A u najgorem slučaju svemirski će problemi postati zemaljski.

Trenutak koji je potaknuo pojavu strahopoštovanja, ponosa i čuđenja diljem svijeta odvio se još prije 50 godina kada je Neil Armstrong zakoračio na površinu Mjeseca. Ove su novine tvrdile da „čovjek, od danas pa ubuduće, može u svemiru ići kamo god njegov um poželi ili njegova domišljatost smisli (...) čovjek će sada zasigurno stići do planeta, i to ubrzo“. Ali nije tako. Slijetanje na Mjesec bilo je odstupanje od uobičajenog, odnosno postignut cilj, ali ne sam sebi svrhom, već kao sredstvo isticanja izvanrednih sposobnosti Amerike. Jednom kada je Amerika to dala do znanja, nije bilo potrebno ponovno se dokazivati. Samo je 571 čovjek bio u orbiti, a od 1972. g. nitko nije riskirao putovanje u svemir mnogo dalje nego što je Des Moines udaljen od Chicaga.

Sljedećih će 50 godina izgledati mnogo drukčije. Smanjenje troškova, nove tehnologije, ambiciozni Kinezi i Indijci te nova generacija poduzetnika nagovješćuju odvažnu eru razvoja svemira. To će svakako obuhvaćati turizam za bogataše i bolje komunikacijske mreže za sve; dugoročno gledano, moguća je i eksploatacija minerala, pa čak i masovni prijevoz. Svemir će postati još više nalik nastavku Zemlje — poput arene za tvrtke i privatne osobe, a ne samo za vlade. No, da bi se takvo obećanje ispunilo, svijet treba stvoriti sustav zakona kojima će upravljati nebom — i u mirno doba, i u vrijeme rata ako do rata dođe.

Razvoj je svemira do sada bio usmjeren na pojednostavljenju aktivnosti u svojim nižim slojevima — uglavnom se radi o satelitskim komunikacijama za emitiranje i navigaciju. Dvije se stvari sada mijenjaju. Prvo, geopolitika potpiruje novi pritisak da se ljude pošalje dalje od plićaka niskih slojeva Zemljine orbite. Kina planira slijetanje ljudi na Mjesec do 2035. godine. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi Amerikance natrag na Mjesecu do 2024. godine. Smanjeni troškovi čine ovo hvalisanje financijski još pristupačnijim nego prije. Apollo je koštao stotine milijarda dolara (u današnjem novcu), a sada se cijene karata broje u desetcima milijarda.

[…]

Pogrešno je propagirati svemir kao romantiziranu verziju Divljeg zapada, anarhične granice gdje čovječanstvo može odbaciti svoje okove i iznova pronaći svoju sudbinu. Kako bi svemir ispunio svoje obećanje, potrebno je upravljanje. U vrijeme kada se svijet ne može usuglasiti oko pravila zemaljske trgovine čeličnim šipkama i sojom, svemirsko će se obećanje možda činiti kao velik zahtjev. No, bez toga potencijal svega što postoji izvan Zemlje u najboljem će slučaju morati čekati još 50 godina na svoje ispunjenje. U najgorem slučaju, svemir bi mogao postati dio Zemljinih problema.

Trenutak kada je Neil Armstrong prije 50 godina zakoračio površinom Mjeseca pobudio je širom svijeta strahopoštovanje, ponos i čuđenje. Tada su ove novine tvrdile da će „od danas nadalje, ljudi moći putovati svemirom gdje god ih je volja i gdje god to njihova ingenioznost zamisli... na planete, prije negoli kasnije, ljudi će se zasigurno zaputiti.“ Međutim, to nije bilo tako. Slijetanje na Mjesec bilo je anomalija, cilj koji zapravo nije bio cilj već sredstvo kojim su se pokazivale nevjerojatne sposobnosti SAD-a. A kada su se te sposobnosti jednom dokazale, više nije bilo potrebe za daljnjim dokazivanjem. Samo je 571 osoba bila u svemiru, a od 1972. niti jednog astronauta nije se slalo na putovanje duže od 500-njak kilometara.

Sljedećih 50 godina neće tako izgledati. Sve niži troškovi, nove tehnologije, ambiciozni planovi Kine i Indije te nova generacija poduzetnika obećavaju nam nevjerojatno razdoblje razvoja svemirskih tehnologija. Taj se razvoj gotovo sigurno odnosi na turizam za bogate i bolje komunikacijske mreže za sve nas, a u dalekoj budućnosti mogao bi se odnositi i na eksploataciju minerala ili čak masovni prijevoz. Svemir će u budućnosti izgledati kao produžetak Zemlje, kao arena za tvrtke i fizičke osobe, a ne samo za vlade. No kako bi se to razdoblje razvoja obistinilo, svijet mora dogovoriti sustav zakona kojim bi se upravljalo nebesima kako za vrijeme mira, tako i, ako dođe do toga, za vrijeme ratova.

Dosad je razvoj svemirskih tehnologija bio usmjeren k poboljšanju zemaljske aktivnosti, uglavnom satelitskih komunikacija za emitiranje i navigacije. Ali sada dolazi do dvije promjene. Prva je iz područja geopolitike na kojem se priprema teren za ponovno slanje ljudi van plićaka niske orbite oko Zemlje. Kina planira poslati ljude na Mjesec do 2035. godine, a američka vlada na čelu s Donaldom Trumpom želi se tamo vratiti do 2024. Sve niži troškovi čine ovo dokazivanje moći isplativijim nego prije. Misija Apollo stajala je stotine milijardi dolara (u današnjem novcu) dok se sada cijena ulaznice računa u desecima milijardi.

[ … ]

Bila bi pogreška kada bismo svemir nazvali boljom verzijom Divljeg zapada, granicom anarhije na kojoj čovječanstvo može zbaciti okove sa sebe i nanovo otkriti svoju sudbinu. Potrebno je upravljati svemirom kako bi se razvile svemirske tehnologije. U vremenima kada se svijet ne može dogovoriti o pravilima ovozemaljske trgovine čeličnih šipki ili soje čini se da je ovo velik izazov. Ali bez upravljanja sav taj potencijal koji lebdi iznad Zemlje morao bi, u najboljem slučaju, pričekati još 50 godina da se iskoristi. U najgorem slučaju, svemir bi mogao postati samo još jedan od problema Zemlje.

Trenutak u kojem je Neil Armstrong prije 50 godina kročio nogom na površinu Mjeseca izazvao je divljenje, ponos i čuđenje diljem svijeta. Novine su tvrdile da "čovjek odsad može u svemiru ići kamo mišlju poželi i dovitljivošću osmisli... Na planete će čovjek sad sigurno otići prije, a ne kasnije". Ne. Slijetanje na Mjesec bilo je odstupanje, cilj koji nije ostvaren zbog samoga sebe već kako bi ukazao na izvanredne sposobnosti Amerike. Nije bilo potrebe ponovno isticati tu poantu. U orbiti je bio samo 571 čovjek, a od 1972. nitko nije otišao dublje u svemir od udaljenosti između Des Moinesa i Chicaga.

Idućih će 50 godina izgledati mnogo drukčije. Niži troškovi, nove tehnologije, kineske i indijske ambicije i nova generacija poduzetnika obećavaju smiono razdoblje razvoja svemira. Ono će gotovo sigurno uključivati turizam za bogate i bolje komunikacijske mreže za sve. Dugoročno bi moglo uključivati i iskorištavanje ruda pa čak i masovni prijevoz. Svemir će sve više postajati produžetak Zemlje—arena za tvrtke i pojedince, a ne samo za vlade. Kako bi se to ispunilo, svijet treba stvoriti sustav zakona koji će vladati nebesima—kako u miru, tako i, ako do toga dođe, u ratu.

Razvoj svemira se dosad usredotočivao na olakšavanje djelovanja dolje—uglavnom na satelitsku komunikaciju za emitiranje i navigaciju. Dvije se stvari sad mijenjaju. Prvo, geopolitika potiče novi pokušaj slanja ljudi iznad plićaka niske Zemljine orbite. Kina planira spustiti ljude na Mjesec do 2035. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi da se Amerikanci vrate onamo do 2024. To je glumatanje pristupačnije zbog nižih troškova. Apollo je stajao stotine milijardi dolara (današnjeg novca). Sad karta stoji desetke milijardi.

[ … ]

Pogrešno je reklamirati svemir kao romantični Divlji zapad, granicu bez zakona na kojoj čovječanstvo može odbaciti lance i ponovno otkriti svoju sudbinu. Svemirom je potrebno vladati kako bi ispunio svoje mogućnosti. U vrijeme kad se svijet ne može dogovoriti ni oko pravila za zemaljsku trgovinu čeličnim šipkama i sojom to zvuči kao težak zahtjev, no bez toga će potencijal svega što leži iznad Zemlje na ispunjenje čekati u najboljem slučaju još 50 godina. U najgorem bi svemir mogao samo pogoršati probleme na Zemlji.

Trenutak u kojem je, prije 50 godina, Neil Armstrong zakoračio na površinu Mjeseca izazvao je strahopoštovanje, ponos i čuđenje diljem svijeta. Ove novine tvrdile su da „čovjek nakon ovoga dana može otići do bilo kojeg mjesta u svemiru na koje njegov um želi i koje njegova domišljatost pronađe... Čovjek će, prije ili kasnije, definitivno doći na planete.“ Ali ne. Slijetanje na Mjesec bio je izuzetak, ne cilj sam za sebe, već sredstvo za signaliziranje iznimnih američkih sposobnosti. Nakon što su jednom pokazane, nije bilo potrebe za ponovnim dokazivanjem. Samo je 571 osoba otišla u orbitu; i od 1972. nitko u svemiru nije prešao udaljenost između Des Moines-a i Chicaga (oko 530 km).

Sljedećih 50 godina izgledat će značajno drugačije. Pad cijena, ambicije Kine i Indije te nova generacija poduzetnika obećavaju odvažno razdoblje svemirskog razvoja. To će razdoblje gotovo sigurno uključivati turizam za bogate i bolje komunikacijske mreže za sve; dugoročno je moguće crpljenje minerala, čak i masovni prijevoz. Svemir će još više postati Zemljin produžetak – arena za tvrtke i pojedince, ne samo za vlade. Ali da bi se ovo obećanje ispunilo svijet mora stvoriti sustav zakona za vladanje nebesima – u razdobljima mira i, ako do toga dođe, u ratu.

Svemirski je razvoj dosada bio fokusiran na olakšavanje aktivnosti ovdje dolje – poglavito na satelitsku komunikaciju za emitiranje i navigaciju. Sada se dvije stvari mijenjaju. Prvo, geopolitika potiče slanje ljudi dalje od plićaka niske zemaljske orbite. Kina namjerava spustiti ljude na Mjesec do 2035. Administracija predsjednika Donalda Trumpa želi Amerikance tamo vratiti do 2024. Pad cijena ovo dokazivanje čini dostupnijim nego ikada prije. Program Apollo stajao je stotine bilijuna dolara (u današnjem novcu). Cijena karte sada iznosi desetke bilijuna.

[...]

Pogrešno je promovirati svemir kao romantični Divlji zapad, kao anarhičnu granicu na kojoj se čovječanstvo može osloboditi svojih okova i ponovno otkriti svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoje obećanje nužna je vlast. U vremenu u kojem se svijet ne može složiti oko pravila za zemaljsku trgovinu čeličnim polugama i sojom, to se može činiti kao veliki zadatak. Ali bez njih će potencijal za sve izvan Zemlje u najboljem slučaju čekati još 50 godina do ispunjenja. U najgorem slučaju, svemir bi mogao povećati zemaljske probleme.